Poslovni rizici koji su se isplatili
Svaki dan, čak i sat ili minutu, procjenjujemo relativne rizike i ono što iz njih proizlazi. Da li da popijem treću kavu kako bi poboljšao svoj radni učinak ili ću riskirati i raditi cijelu noć? Da li da kupim kartu za tramvaj i platim 10,00 kuna ili ću hodati po kiši? Štogod odlučili, s ovim se pitanjima stalno susrećemo. Svjesno ili ne, stalno važemo između rizika; posljedica i uspjeha koji proizlaze iz naših odluka. Uzmimo sad ove prilično benigne situacije, pomnožimo ih s faktorom rizičnosti 1.000, i dobiti ćemo broj direktora/menadžera koji su bacanjem kockica isplivali na vrh. Ovdje su neki od primjera svjetskih menadžera koji su poduzeli značajne rizike, a koji su im se na kraju isplatili:Mark Zuckerberg: Unatoč uzrečici koja ga je proslavila da je "najveći rizik ne poduzeti nikakav rizik", Mark Zuckerberg zasigurno ne prakticira ono što je učestalo govorio u Facebookovih prvih nekoliko godina. Dok su moćni investitori kucali po njegovim vratima, dika s Harvarda dosljedno je odbijao sve ponude, znajući da ima puno više u rukama. Radi povjerenja u svoj proizvod, Zuckerberg se oduprijeo zovu novca i usredotočio na korisnost resursa kojeg je napravio i kojeg usavršava i danas.
Larry Page i Sergey Brin: Jednom davno, Page i Brin su se udružili kao postdiplomanti i kreirali malu web stranicu zvanu Google. I u početku, stranica je bila totalno bezveze. Zapeli su s financijama, i kolege su počeli razmišljati o prodaji tvrtke, a uskoro je došao i kupac: George Bell. Ali Bellova ponuda od 750.000 $ učinila se mizernom Pageu i Brinu i tako su njih dvojica tu ponudi glatko odbili. Obzirom da znamo kako danas stoji Google, mislimo da je ondašnji rizik od gubitka brzih 750.000 $ prilično ublažen obzirom da se danas na Google klika više od 45.000 puta u sekundi.
Bill Bartmann: Najveći Bartmannov rizik nema izravne veze s njegovim današnjim poslovanjem. Kao bivši predsjednik Uprave Svjetske financijske agencije, Bartmann je radio s vrlo malo novca, ali je zajedno sa svojom slobodom, ugrožen kada mu je poslovni partner priznao da je režirao i neistinitima prikazivao vrijednosti stranih valuta. Bartmann je uporno negirao bilo kakvu umiješanost u shemu, i kada je došlo vrijeme suđenja, on je učinio nešto sasvim neobično: odlučio je da neće zvati niti jednog svjedoka za svoju obranu. Razlog? Bartmann je osječao da njegova nevinost govori sama za sebe i nakon nekoliko sati vijećanja, jednoglasno su ga oslobodili svih optužbi.
S obzirom da se Bartmannu smiješilo 60-ak godina zatvora, njegova odluka da se brani bez sigurnosne mreže svjedoka bila je izvanredna. Bez donošenja presude o Bartmannovoj nevinosti ili krivici, moramo priznati da je njegova vjera u pravdu koja se odigrala u njegovu korist bila prilično riskantna, s teško zarađenom nagradom.
Mi u Skvidu znamo da ima jedna stvar koja ne zahtijeva nikakav rizik, a obećava obilne nagrade. Zove se objedinjene komunikacije i samo je za jedan poziv Skvidu daleko.