Mogu nasuprot ne mogu (kultura nerada)
"Razuman čovjek se prilagođava svijetu ,nerazuman čovjek svijet pokušava prilagoditi sebi. Dakle, sav napredak ovisi o nerazumnom čovjeku."- George Bernard Shaw
Jučer nas je nazvao direktor jedne male, mlade firme, takozvanog startup-a. Raspitivajući se o mogućnostima telefonske centrale u oblaku, požalio se da mu zadnjih par tjedana nije radio telefon zbog kvara na liniji za koji nije niti znao. Za to je saznao tek kada su mu preporučeno Poštom stigli otkazi ugovora o održavanju za prva dva velika posla koja je ugovorio. Zbog toga je, kako kaže, bio na na korak do odluke da zatvori tvrtku.
U posljednje vrijeme dosta čitamo o tome što se događa s tvrtkama, posebice mladim tvrtkama. Koliko su sposobni/nesposobni njihovi osnivači, analizira se svaki potez, raspravlja se o dobrim/lošim potezima i projektima, istražuje porijeklo kapitala, polemizira o proglašenju predstečajne nagodbe. Čini mi se kao da je nekakav trend zavladao da se ukloni kultura rada, trend startup-ova koji je na mala vrata počeo ulaziti u našu zemlju, a sa svim tim i nada i znatiželja s kojom se mlade tvrtke i tvrtke općenito koprcaju i prkose samodopadnoj superiornosti.
Ali zašto je to važno? Što se to nas tiče? Zašto je važnije znati što se događa u nečijoj tvrtki, radije negoli zbog čega se to nešto događa?
Riječ tehnologija znači "bolji način obavljanja stvari". To je lako izgovoriti, ali puno teže primjeniti. Izrada boljeg načina pohrane podataka, bolje valute ili lakšeg načina stjecanja prijatelja znači unaprijeđivanje tisuća godina ljudskog iskustva i zbog toga je to iznimno teško.
Na nekoj razini, činilo bi se logički nemoguće da je itko ikada mogao poboljšati išta. Ako se nitko od biblijskih dana do 2014. nije sjetio nečega, što vas navodi da mislite da ste inteligentni?
S psihološkog stajališta, kako bi postigli veliki napredak, morate biti u mogućnosti obustaviti nevjericu na neodređeno vrijeme. I zato smatram da je model startup-ova izvanredno osmišljen jer tu briljantni mladi ljudi dolaze zamisliti nemoguće.
Jedanput sam se pitala zašto velike tvrtke imaju problema s inovacijama, dok male tvrtke to čine tako lako. Na pamet mi je pao poprilično neočekivani odgovor. Velike tvrtke zapravo imaju sjajnih ideja, ali oni ne inoviraju jer je potrebna cijela hijerarhijska ljestvica ljudi da potvrdi da je ideja dobra, umjesto da je smjesta provedu. Ako jedna pametna osoba kaže da nešto nije u redu s idejom - često da se pokaže važnom ili da konsolidira vlast - to je sasvim dovoljno da uništi ideju .
To dovodi do „ne mogu“ kulture.
Problem s inovacijama je da doista inovativne ideje često izgledaju dosta loše u početku. To je ujedno i razlog zašto su inovativne – jer sve do sada nitko nije shvatio da su dobre ideje. Velike tvrtke poput Google-a i Amazon-a su predvođene od strane svojih inovatora. Larry Page će jednostrano financirati dobru ideju koja izgleda kao loša ideja i odbaciti sve razloge zbog kojih ta ideja ne bi trebala biti provedena. Na taj način on stvara „ja mogu“ kulturu.
Neki ljudi bi htjeli okrenuti svijet startup-ova u jednu veliku tvrtku s degenerativnom „ne mogu“ kulturom. Nadamo se da će startup-ovi uspjeti odgovoriti na taj izazov i preokrenuti taj trend.
Odbaciti retoriku s poštovanjem prema tehnologiji je nešto novo. Ponekad i kritika stoji kada izum neke tvrtke ne funkcionira, ali čak i tada često nešto puno veće nedostaje. Evo vam jedan povijesni primjer za ilustraciju:
Telefon
Alexander Graham Bell, izumitelj telefona, ponudio je na prodaju svoj izum i patente Western Union-u, vodećem pružatelju telegrafskih usluga za 100.000 dolara. Western Union ga je odbio na temelju izvješća njihove unutarnje revizije.
Evo izvatka iz tog izvješća:
„Telefon prenosi glas preko telegrafske žice. Otkrili smo da je glas vrlo slab i nejasan, a bude čak i slabiji kada se duge žice koriste između odašiljača i prijemnika. Tehnički gledano, ne mislimo da će ovaj uređaj ikad biti sposoban slati prepoznatljiv govor na udaljenost od nekoliko kilometara.
Messer Hubbard i Bell žele postaviti svoje telefone u svakom gradu. Ideja je idiotska na prvi pogled. Osim toga, zašto bi itko želio koristiti ovaj nezgrapni i nepraktični uređaj, kada on može poslati glasnika u telegrafski ured i imati jasnu pisanu poruku poslanu u bilo kojem velikom gradu u SAD-u?
Električari našeg poduzeća su razvili sva značajna poboljšanja u telegrafskoj umjetnosti do danas i ne vidimo razlog zašto bi se skupina autsajdera s ekstravagantnim i nepraktičnim idejama, trebala zafrkavati s nečim s čim niti najmanje nisu upoznati. Maštovita predviđanja gdin. G.G. Hubbard-a zvuče ružičasto, a temelje se na maštarijama i nedostatku razumijevanja tehničke i ekonomske činjenice o situaciji, uz ignoriranje očitih ograničenja svog uređaja koji je tek nešto više od igračke.
U svjetlu tih činjenica, smatramo da je zahtjev gospodina G.G. Hubbard-a za prodajom patenta kojeg cijeni 100.000 dolara posve nerazuman jer ovaj uređaj je nama u potpunosti beskoristan. Ne preporučujemo njegovu kupnju“.
Internet
Danas se svi slažemo oko činjenice da je internet jako bitan. Doduše i ne baš svi. 1995. godine, dakle i ne baš tako davno, astronom Clifford Stoll je napisao članak pod naslovom "Zašto internet nikad neće biti Nirvana " koji uključuje slijedeću nesretnu analizu: „Zatim tu je internet poslovanje. Obećali smo instant kupovinu - samo kliknite za super ponudu. Naručivati ćemo avio karte preko interneta, vršiti rezervaciju u restoranu i prodavati ugovore. Trgovine će zastarjeti. Pa kako to onda da moja kvartovska trgovina obrne više posla u jedno popodne negoli cijela internet trgovina u mjesec dana? Čak i ako postoji siguran način za slanje novca preko Interneta – a ne postoji – internet trgovini nedostaje najbitniji sastojak kapitalizma: prodavač.“
Koje pogreške povezuju ovo dvoje intelektualaca? Usredotočili su se na ono što je tehnologija mogla učiniti tada, a ne na ono što bi ta ista tehnologija mogla učiniti i napraviti u budućnosti. To je najčešća pogreška ljudi koji često govore da nešto neće funkcionirati, da nešto nije moguće, koji stalno odbijaju i koji ne vjeruju.Koga onda kultura nerada, popularno „ne mogu“ kultura, najviše brine? Očekivano, one koji su suprotnog mišljenja.
Rukovoditelji koji su usredotočeni na pronalaženje zapreka i poteškoća kod novih ideja u tvrtkama, biti će jako suzdržani kod isprobavanja nečeg što drugi možda nazivaju bedastim. Neće ništa naučiti od velikih inovatora. Neće moći prepoznati mladog izvrsnog inženjera koji mijenja svijet prije njih. Nikoga neće inspirirati da učini nešto veliko. Oni će biti ti koje povijest ismijava.
Ne činite ništa, stvarajte.